NOVOSTI

Četiri kilometra od Maglaja, u pravcu prema Zavidovićima, smješteno je selo Ulišnjak. Po popisu stanovništva iz 1991. godine, selo je imalo 634 stanovnika. Situacija je skoro nepromijenjena ostala i do dana današnjeg. 300 raštrkanih kuća i kućica po livadama i brdima Ulišnjaka, djeluju kao iz priče “čardak ni na nebu ni na zemlji”.

Među mještanima, najpoznatiji je zasigurno Elvir Hambašić. Njegov je dom najljepši, a ukrase koje je postavio u svoje dvorište, krase ujedno i cijelo selo.

Tridesetčetverogodišnji Elvir, sa četiri godine mlađom suprugom Senidom, zadnjih nekoliko godina su se izvještili u rezbarenju drveta. Najčešće je to javor, orah, bukva…

Ponosan na svoje rukotvorine

Naš sagovornik, najmlađe je dijete svojih roditelja, oca Osmana i majke Zarfe. U braku sa Senidom ima dvoje djece, Amara i Irmu. Kad završe sa školskim obavezama, i njih dvoje pomažu ocu u radionici.- Jedanaesti sam po redu, pa su me prozvali Luj XI – šali se Elvir, dok nam s ponosom pokazuje svoje rukotvorine.

- Ne radim ovo toliko što volim, već što moram. Još kao dijete, čuvajući ovce, rezbario sam drvo. I dan-danas čuvam neke figure, uglavnom životinja, koje sam kao dijete pravio.

Figure su stare oko 30 godina, i mjesto u dvorištu dijele sa vjetrenjačom, isto Elvirovih ruku djelo i još mnoštvom zanimljivih rezbarija.

- Radio sam i u firmi ali bio je to robovlasnički odnos. U maglajskom preduzeću “Feniks-mag” bio sam stolar, dolazio uvijek prije vremena na posao i ostajao i poslije radnog vremena. Nije mi mrsko bilo. Jednog dana, mor’o sam dijete na injekciju voditi. Zakasnim na posao osam minuta, a šef poče majku i Boga psovati. Istog trena sam otišao odatle. Potom sam se zaposlio u konjičkom muzeju drvorezbarstva “Mulić rekord”. Ostao sam 20 dana. Žena se upravo porodila, a ja u Konjicu. Jedno vrijeme sam i u Hrvatskoj radio. To su mi bile najkrvavije pare ikad zarađene. Gledam platu na kraju mjeseca, dobra, neko bi bio zadovoljan na mom mjestu a ja plačem k’o kišna godina. Poželio se svojih. Nazovem ženu i majku, kažem da više ne mogu, a one meni uglas: “Makar nemali šta jesti, samo se vrati”. Tako i bi. Skontam, što bih drugima šegrtov’o, radiću sam za sebe, pa makar – prisjeća se Elvir odluke da krene samostalno u biznis.

Nedaleko od kuće u kojoj se rodio, Elvir je sagradio i svoju kuću. Novcem od – drvorezbarstva.

- Napravim sto, prodam, kupim cimentu. Napravim onda kuhinju čovjeku, prodam i izlijem ploču. Tako je bilo. Dugo, ali slasno. Što sam mogao, napravio sam svojim rukama.

Želja – napraviti eko-selo

Ovo i nije bilo potrebno naglašavati. Svaka sitnica u ovom domu prepunom ljubavi, poštivanja i razumijevanja, svjedoči Elvirovoj vještini. U istom tonu, drvetu i istim “šarama” Elvir je napravio kuhinju, pod, prozore, stalak za Kur’an, tacne, sećiju...
- Imam još jednu veliku želju, i akobogda, realizovaću je; želja mi je da napravim eko-selo. Tu preko puta kuće, čista je livada, sa šumarkom iza. U dugoročnom je planu napraviti samoodrživ ekosustav; dovesti vodu i struju, napraviti replike bosanskih kućica. Ljudi željni zavičaja i bosanskih starina moći će tu boraviti. Uposlio bih i radnike, da se brinu o “hotelijerstvu” – priča Elvir.Kaže na kraju da iz njegove radionice još nikad niko nije otišao a da se posao nije ugovorio.

- Meni je sve uhar, pa makar i na moju štetu nek’ ide. Od ovog posla živim, školujem djecu, plaćam režije. Nikad u životu kredita nisam uzeo nigdje. Nikome ni feninga nisam dužan. Ljudi su zadovoljni, dolaze, naručuju kuhinje, stolove, ukrasne pepeljare, slike..često znam i odstupiti od realne cijene samo da zadržim mušteriju. Za mene je mušterija uvijek u pravu – kaže na kraju Elvir.

Za sve one koji žele eventualno kontaktirati Elvira, možda i naručiti neku od rukotvorina, njegov broj telefona je: 061 825 469

Izvor: Aura/E. KARAHMET
tekst i foto : www.doznajemo.com