"Dragi naš Sulejmane,
Poštovani prisutni, dame i gospodo ,
Kako započeti danas moje obraćanje ovim tužnim povodom nakon tvoje smrti. Govoriti o tebi, a da ti nisi tu, veoma mi je teško jer sam u odnosu sa tobom bila uvijek iskrena, otvorena i mogla sam ti reći šta god sam u tom momentu mislila i što je trebalo gledajući te u oči, bez prepričavanja iza leđa. Ti si to sa osmijehom i na sebi svojstven način uvijek prihvatao. Čuo si šta govorim, a veoma rijetko slušao. I pored svih turobnih i teških dana koje smo zajednički prolazili na bedemima ovog grada nosim te u sjećanjima i u duši kao dragog i meni posebnog prijatelja i čovjeka. Valjda i zbog toga što sam i ja kao i ti što si bio, pozitivna i uvijek optimistična i kada za optimizam 1992. godine nije postojao objektivan argument.
Znali smo se prije rata, onako u prolazu, pozdravljali se kako je bio adet i red u našem predratnom Maglaju, da mlađi uvijek pozdravljaju starije. A kada je agresija zaprijetila i našem uspavanom Maglaju, moje danonoćne dileme i kolebanja razriješila sam predlažući te na mjesto komandanta Štaba TO. I ti si kao i ja podcjenjivao opasnosti koje će doći sa tvojim imenovanjem i sa ratnim godinama, sa strašnim razaranjima koje je ovaj grad i ova općina pretrpjeli. Ali si imao veliko srce. Udruženi, zajedno uz veliku količinu hrabrosti i znanja činili smo sve da bi ono što učinimo i bilo zapamćeno. Da nas se naši preci, i naša djeca nikada ne zastide, ni nas, niti onoga što smo uradili za općinu i državu. A uradili smo planetarno težak posao, zajedno sa borcima koji su nas slušali i građanima koji su poštovali naše odluke, veoma često ih osporavali i komentarisali bez argumenata , ali ipak poštovali.
Država BiH se branil najjače i najsrčanije ovdje u Maglaju, u godinama koje će obilježiti Maglaj kao grad među najviše razorenim i stradalim na području BiH, ali će ga te teške i burne godine učiniti i gradom herojem.
I u tim najtežim danima naša druženja su bila nešto nezaboravno, nakon teških sjednica Ratnog Predsjedništva, sjednica u Komandi, oskudjevanja u svim oblicima MTS-a, imali smo duha smijali se i davali podršku jedno drugome. Ti onakav, vedar pun duha, uvijek spreman na šalu, ali i povjerljiv, čuvao si odano sve naše tadašnje strahove i tajne.
Dragi Sulejmane,
Tvoji borci u Komandi poznaju te još bolje, kakav si bio, kakav si ostao poslije rata i kada si obilazio Opštinu i škole i govorio na časovima historije. Jer, sve što smo u ovom Maglaju uradili u tim godinama, danas sa vremenske distance od 27 godina je postalo dio historije.
Kada želim govoriti o današnjem Maglaju, za kojeg veoma često oni što su došli poslije, kao generali poslije bitke, kažu da to nije isti „onaj“ Maglaj, kazaću, a i ti si to uvijek govorio, pa naravno da nije isti. Današnji Maglaj je posljedica svega što nam se teško dešavalo i što smo mukotrpno stekli i branili od 1992. godine pa sve do danas. Današnji Maglaj je posljedica strašne agresije, stradanja i liječenja ratnih rana. Uzrok je u definisanju današnjeg Maglaja veoma bitan! To je taj uzrok, agresija na Općinu i BiH, nepravedni rat u kojem smo se organizirani samo branili. To veliko stradanje naših građana je bio uzrok da Maglaj danas nije više ono što je nekad bio.
Za tebe je bio i za mene je i danas naravno Maglaj nešto posebno. O tome smo često na našim susretima poslije rata razgovarali. Ljubav prema ovoj opštini i ovom narodu ne može se iskazivati kao ljubav prije i ljubav poslije. Ljubav treba biti univerzalna i jedinstvena, sveprisutna u djelovanju, ponašanju, narativu. Upravo onako kao što i ljudska prava i slobode trebaju biti univerzalni u skladu sa međunarodnim pravom na cijelom prostoru planete zemlje.
I zato da zaključim, u ovim teškim trenucima. Tvoja uloga je bila historijska, žao mi je što zajedno nismo uspjeli uraditi knjigu o kojoj smo tako često govorili, kojom bi svima koji ni danas ne shvataju šta se ovdje dešavalo devedesetih godina nacrtali i napisali događaje pred i tokom agresije na našu općinu, Govorio si „ piši ti hadžinice, politički, ti to znaš, a ja ću te podsjećati ako budeš nešto zaboravila i pričaću ti kako je to zaista izgledalo biti u uniformi i u vojsci koju smo stvarali. Moj hadžija, eto zakasnismo, ne uradismo taj posao koji smo planirali.
Neka ti je lahka ova Bosanska zemlja, Bosna kao zemlja je konstanta. Nisu je uspjeli pokoriti ni velika carstva i kraljevina, ona je bila i ostala „corpus separatum“ i u vrijeme velikih hegemonističkih nastojanja i sa istoka i sa zapada. Teška, napaćena, ranjena zemlja, sa divnim ljudima, patriotima ne samo u ratu. Sa velikim promotorima ideje Bosne i Hercegovine kao nezavisne i suverene države i u miru, zemlja dostojanstvenih, gordih ljudi koji su joj dali smisao opstanka i postojanja.
Poštovani prijatelju,
Dragi Sulejmane,
Molim dragog Allaha da te uvede u Džennetske bašče, ti si to zaslužio samo onim što si učinio prihvatajući tešku ulogu Komandanta Štaba TO. I danas čuvam Odluku o tvom imenovanju, i vidi sudbine, poklonio nam je tu Odluku Republički Štab TO 15. aprila 1992. na dan koji obilježavamo kao Dan Armije BiH, ja bih rekla, namjerna naša koincidencija.
Neka ti je veliki Rahmet. Tvoje preseljenje na bolji svijet je jedno od onih koje me duboko potreslo, iskreno. Odlaze ljudi koji su mi mnogo značili, jedan po jedan, na taj jedini sigurni put gdje ćemo svi tamo jednog dana. A samo dragi Bog zna koliko je ko ispravan bio i koliko je dobro radio.
Tvojoj Minki, tvojim kćerkama želim sabur u ovim teškim trenucima. Gubitak muža i oca je rana koja nikada ne zarasta. Tvojim saborcima izražavam iskreno žaljenje zbog gubitka dragog im komandanta.
Općina Maglaj, vjerujem svoje heroje neće zaboraviti !"